Iz predgovora prvom izdanju prevoda King James Biblije na srpski

Uvodna riječ 

Dragi čitaoče,

pred tobom se nalazi najnoviji, a ujedno i prvi, prevod Novoga zavjeta sa engleskog jezika, odnosno, Biblije kralјa Jakova (King James Bible). Zbog sve većeg broja lažnih učenja i pogubnih krivovjerja s kojima se svakodnevno suočavamo, uvidjeli smo da postoji potreba za tekstom koji bi svojom jasnoćom i pouzdanošću uspješno služio kao brana od „duhovne pakosti u visinama“ (Ef. 6:12).

S obzirom na to da se ipak radi o prevodu prevoda, opravdano bi bilo postaviti pitanje: „Da li se čovjek može uzdati u riječi zapisane u ovoj knjizi?“ Kako bismo pružili prikladan odgovor, neophodno je da, prije svega, razmotrimo da li su samo prvobitni zapisi (originali) na izvornim jezicima Božja riječ, jesu li bogonadahnuti njihovi prepisi, ili pak to mogu biti i prevodi, pa i prevodi savršenih prevoda.

Ako su samo prvobitni zapisi bogonadahnuti, onda smo ostali bez Božje riječi; a ako smo ostali bez nje, onda smo Boga, koji se obavezao da će je sačuvati zauvijek (Ps. 12:7), učinili lažlјivcem. Napomena: pod izvornim jezicima podrazumijevamo one na kojima su napisani Masoretski i Prihvaćeni tekst – hebrejski (uz malo aramejskog) i grčki. Ako imaš nedoumica, promisli o tome kako se u Novom zavjetu navode starozavjetni stihovi, ali na grčkom jeziku. Možemo otići i dalјe, odnosno bliže početku lјudskoga roda, u Mojsijevo vrijeme, kada se u knjizi Izlaska faraonove riječi prenose na hebrejskom. Skoriji primjer možemo naći u Djelima 2, kada su apostoli, na koje je izliven Duh Sveti, progovorili jezicima tako da ih razumiju Judejci okuplјeni „iz svakog naroda pod nebom“ (Dj. 2:5).

 

Kako nam je data Biblija?

Da ne bismo zašli u isprazno mudroslovlјe, sve ranije rečeno ćemo obuhvatiti odgovorom na pitanje: „Kako nam je Bog, uopšte, darovao Bibliju?“ Molimo te za strplјenje, i nadamo se da će ti obrazloženje zasnovano na svetopisamskim navodima biti na korist.

1. Otkrivenje 

„Ono što je tajno pripada GOSPODU, Bogu našem; ali ono što je otkriveno, pripada nama i našoj djeci zauvijek, da bismo vršili sve riječi ovoga zakona“ (Pnz. 29:29). Pali čovjek je odijelјen od Boga, tako da ga ne može poznati, osim ako mu se Gospod prvi ne objavi. To, pak, ne znači da čovjek ne može posjedovati svijest o Božjem postojanju, jer pismo veli: „Jer ono što se može spoznati o Bogu u njima je očito: jer Bog im je to pokazao“ (Rim. 1:19).

2. Nadahnuće 

Pod ovim pojmom podrazumijevamo da je Gospod doslovno, po svome Duhu, dao riječi svoje da se, kao takve, zabilježe. „Sve pismo je od Boga nadahnuto i korisno je za nauku, za ukor, za popravlјanje, za poučavanje u pravednosti: da čovjek Božji bude savršen, posve opremlјen za svako dobro djelo“ (2. Tim 3:16-17). David, o nadahnuću, veli: „Duh GOSPODOV po meni je govorio, i riječ njegova bješe na mome jeziku“ (2. Sam. 23:2) i „jezik moj je pisalјka pripravnog pisara“ (Ps. 45:1). Ništa u Božjoj riječi primjerom ne navodi na zaklјučak da su samo izvorni zapisi nadahnuti. Zapamti da „… ni jedno proroštvo pisma nije stvar samovolјnog tumačenja“ (2. Pet. 1:20).

3. Očuvanje

„Riječi GOSPODOVE su reči čiste: kao srebro u zemlјanoj peći pretoplјeno, sedam puta pročišćeno. Ti ćeš ih čuvati, O GOSPODE, ti ćeš ih očuvati od ovoga naraštaja zauvijek“ (Ps. 12:6-7). Nadahnuće zahtjeva očuvanje: „Nebo i zemlјa će proći, ali moje riječi neće proći“ (Mat. 24:35). Petar kaže da smo „nanovo rođeni, ne od raspadlјivog sjemena, nego neraspadlјivog, po riječi Božjoj, koja živi i ostaje zauvijek“ (1. Pet. 1:23) i ponavlјa da „reč Gospodova ustrajava zauvijek…“ (1. Pet. 1:25).

4. Utemeljenje

U ovom slučaju, radi se o postupku po kom je Bog navodio svoj narod da prepozna nadahnute, odnosno odbaci krivotvorene knjige. „Jer pismo veli, Volu koji vrše žito ne zavezuj usta. I, Vrijedan je radnik nagrade svoje“ (1. Tim. 5:18). Pavle, dok piše ovu poslanicu, prepoznaje Jevanđelјe po Luki kao dio pisma, što takođe važi i za Petra, koji kao takve priznaje i Pavlove poslanice (2. Pet. 3:16). Gospod Isus Hrist potvrdio je Stari zavjet govoreći o Zakonu, Prorocima i Psalmima, i mučeničkom „rasponu“ od Avelјa do Zaharije (Mat. 23:35).

5. Prenos

„Gospod dade reč: veliko bješe mnoštvo onih koji su je objavlјivali“ (Ps. 68:11). Uputno je napomenuti da je Biblija pisana tokom vijekova, a ne izjedna, što nam govori da se radi o knjizi sa postepenim otkrivenjima lјudskom rodu. Nemali je broj pisaca ostavio svoj lični pečat u najznačajnijoj knjizi u istoriji čovječanstva, pritom ne protivrječeći ostalima. Bogom vođeni, svi su se usaglasili u Istini.

6. Prevođenje

„A onome koji je moćan da vas učvrsti po mom jevanđelјu i propovijedanju Isusa Hrista, po otkrivenju tajinstva čuvanog skrivenim od postanka sveta, a sada objavlјenog, i po proročkim spisima na zapovijest vječitoga Boga obznanjenog svim narodima za poslušnost vjere: jedinome mudrome Bogu neka je zauvijek slava kroz Isusa Hrista. Amin“ (Rim. 16:25-27). Još jedan primjer vrijedan pomena, pored navedenih u uvodnom dijelu, je i onaj u Djelima 22, kada Luka zapisuje na grčkom riječi koje Pavle izgovara u obraćanju na hebrejskom jeziku.

 

Osobenosti ovoga prevoda

U našem već i inače dugom izlaganju, želimo još da napomenemo nekoliko bitnih stavki:

a) Prilikom prevođenja na srpski, slijedili smo načelo formalne, a ne dinamičke ekvivalencije, što znači da smo željeli da se postaramo da Božje riječi prenesemo doslovno i tačno, ne upuštajući se, parafraziranjem, u nagađanje šta je nadahnuti pisac htio da poruči;
b) Zbog nužnosti da se očuva smislenost rečenica, bilo je neophodno ponegdje umetnuti riječi kojih nema u izvornim zapisima. One su otisnute kosim slovima;
c) Trudili smo se da pratimo upotrebu interpunkcijskih znakova u engleskom, pa bi se, zbog toga, mnogima moglo učiniti stranim to što, primjerice, nema navodnika. No, nije ih bilo ni u izvornim jezicima: oni su redaktorski umeci, kako bi se moglo razlučiti gdje počinje govornikovo neposredno obraćanje slušaocima. Međutim, naše je mišlјenje da se u ovakvim slučajevima može pogriješiti, a da se njihovim izostavlјanjem zasigurno ne može učiniti takvo što. Naprosto, na čitaocu ostaje da prosudi gdje počinje upravni govor, i gdje se okončava;
d) Iz lјubavi prema jeziku koji nam je Gospod podario, izbjegavali smo upotrebu pozajmlјenica kad god je bilo prikladnijeg izbora u srpskom. I ne samo to: mnoge zaboravlјene riječi, koje su odavno izišle iz upotrebe u svakodnevnom govoru, našle su svoje mjesto u našem tekstu.

 

Poneko slovo zahvalnosti i, uz to, zaklјučak

Prije no što okončamo ovo obraćanje, želimo da skrenemo pažnju na nesebičnu pomoć koju nam je za prevođenja pružao brat Ivan Vrtarić svojim vještim zapažanjima, na kojima ima blagodariti prije svega Bogu i, posljedično, svom dugom prevodilačkom iskustvu. Sljedstveno tim savjetima, naš tekst je bio značajno unaprijeđen, dobijajući na tačnosti. Međutim, on nas je zadužio i time što smo, s potpunim pouzdanjem, njegov prevod mogli da uzmemo kao stilsku podlogu za svoj – zbog bogatog jezika, iskrenog odnosa prema Božjoj riječi i doktrinarne tačnosti koja proishodi iz potonjeg.

Naposlijetku, zahvalјujemo našem nebeskom Ocu koji je poslao svog jedinorođenog sina Isusa Hrista da, prolivši svoju dragocenu krv, umre na krstu kako bismo mi, premda nedostojni toga, s Nјime mogli živjeti i služiti mu čista srca – vaskrsenjem opravdani od svih grijehā. Na ovaj način Mu, barem djelimice ako je ikako moguće, želimo uzvratiti zbog toga što nas je učinio „prihvaćenima u lјublјenome“ (Ef. 1:6), zapečativši nas svojim svetim Duhom (Ef. 1:13).

Naša molitva Bogu jeste da riječi Nјegove, „oštrije od svakog dvosjeklog mača, (koje) prodiru do rastavlјanja duše i duha, zglobova i moždine, i prosuđuju misli i namjere srca“ (Jev. 4:12), gromoglasno odjeknu „kako bi se izbavili iz đavolove zamke oni koje je zasužnjio po svojoj volјi“ (2. Tim. 2:26). I ne samo to: voljeli bismo, naravno, i da ova naša služba bude na korist mnogoj braći i sestrama, kako bi se preobražavali „obnavlјanjem svoga uma, da mogu prosuditi šta je to dobra, i prihvatlјiva, i savršena volјa Božja“ (Rim. 12:2).

Milost i mir neka bude s tobom!